Job 17

1Duh se moj kvari, dana mojih nestaje; grobovi su moji. 2Kod mene su rugači, i oko moje provodi noći u jadu koji mi zadaju. 3Daj mi ko će jamčiti kod tebe; ko je taj koji će se rukovati sa mnom?

4Jer si od njihova srca sakrio razum; zato ih nećeš uzvisiti. 5Ko laska prijateljima, njegovijem će sinovima oči posahnuti.

6Učinio je od mene priču narodima, i postao sam bubnjanje među njima. 7Potamnjelo je oko moje od jada, i svi udi moji postaše kao sjen. 8Začudiće se tome pravi, i bezazleni će ustati na licemjere.

9Ali će se pravednik držati svojega puta, i ko je čistijeh ruku većma će ojačati. 10A vi vratite se svikolici i hodite; neću naći mudra među vama.

11Dani moji prođoše, misli moje pokidaše se, što imah u srcu. 12Od noći načiniše dan, i svjetlost je blizu mraka.

13Da bih se nadao, grob će mi biti kuća; u tami ću prostrijeti postelju sebi. 14Grobu vičem: ti si otac moj; crvima: ti si mati moja, ti si sestra moja. 15I gdje je sada nadanje moje? moje nadanje ko će vidjeti? U grob će sići, počinuće sa mnom u grobu.

16